Evo i mene konačno ponovo. Žao mi je nisam dugo pisala, ali sada ću sve nadoknaditi. Naime, u poslednje vrijeme svaki dan sve više i više dobijam inspiraciju za jednu jako zanimljivu temu i situacije sa kojima se svakodnevno susrećemo u životu. Često se pitam da li ljudi koji zabadaju nos u tuđe živote uopšte imaju svoj život. Kako on izgleda ? Da li su ti ljudi ikada srećni, ili oni sreću pronalaze u tuđoj nesreći. Nažalost, danas svako od nas u životu ima bar tu jednu osobu koja nas koči i ne da nam mira, sputava nas u svemu. Ali mogu vam reći da smatram da smo djelimično i mi sami krivi za to jer dozvoljavamo da svako upravlja nama kako želi. Ne borimo se. Opustili smo se previše. A nije trebalo. Nismo se mi rodili da bismo se drugima pokoravali, da bismo bili nečiji robovi,da bismo ćutali na svačiju uvredu. Kažu stariji je, ili starija je, poštuj ih, moraš im ćutati. Ma kome da ćutim ? Osobi koja je u stanju da uvrijedi i mene i moju porodicu npr. na najgori mogući način, koja nema ni malo srama. Starija je ? To što je starija je samo još veća sramota jer za tolike godine nisu naučili da je vrijeđanje najgora stvar koju nekome možeš uputiti, da se trebamo međusobno poštovati i da svako treba da vodi svoj život. Pogotovo ženski svijet, one su najgore. I ja sam žensko, zato i kažem. Vidim koliko je samo žena zavidno, koliko njih se samo trudi da ti što više zagorča život. Čim ti imaš nešto više, odmah se trude da te sputavaju u tome. Prave ti spletke, ogovaraju te. Neke čak i liče na vještice haha. Ali zaista, poznajem jednu koja je ista kao ona vještica iz bajke Snježana i sedam patuljaka, faca je identična. Ali dobro. Kao što i u bajkama na kraju uvijek pobijedi dobro, tako će i kod nas valjda. Ne znam kako je kod muškaraca, mislim da su oni malo stabilniji što se svega ovoga tiče, ali žene moje drage, mi treba da se držimo zajedno, da se udružimo, a ne da se mrzimo. Nema potrebe za ljubomorom, za mržnjom. Sve što neko ima danas, sutra to može izgubiti, a grob ništa sa sobom ne nosimo. Bitna je duša, bitna su osjećanja, dobrota. Šta imamo od toga što mrzimo jedna drugu, što namjerno otimamo posao, dečka, muža, prijatelje. Samo sebe tako spuštamo. Nemojte više. Hajde da se malo svi promijenimo i da živimo neki bolji život. Za bolje danas, i za bolje sutra. Udružimo se, pomažimo jedna drugoj, ne vodimo tuđi život, nego se malo više pobrinimo za svoj. Nemojte dozvoliti da sutra i vas neko uporedi sa neki zlim likom iz bajke, kao ja što sam pomenula ovdje. Zaista, nije lijep osjećaj. Potrudimo se malo, ništa nas ne košta.
Imate li vi ponekada osjećaj da ste sami ? Da nemate nikoga pored sebe ? I pored porodice i pored prijatelja vi se i dalje osjećate usamljeno ? Dođu li vam tako dani kada ne znate kuda i kako dalje ? E pa meni, da. Često se zapitam u čemu griješim, u čemu je problem. Moram priznati da često nemam odgovor na ta pitanja. Problem u nama ljudima je što smo se dosta ulijenili. Ali zaista. I što čekamo da nam se sve servira na tacni. Djevojke drage, nekada će se desiti da vam momak neće prići, a sviđate mu se, zato pokrenite se i priđite vi njemu. Nije to nikakva sramota. Muškarci moji, za vas isto važi, neće se ništa samo napraviti, pokrenite se i osvojite tu mladu damu, borite se za ljubav. To je sve što imate i što će vam kasnije ostati. Zatim dragi moji, borite se za svoju samostalnost, za bolji život. Sve više smo samo po kafićima, po raznim rupama sa cigaretama, alkoholom i drogom u rukama. I ne, nemojte mi reći da je to laka droga ili šta već, jer nije. Sve je to otrov. Zato bacite to sve što prije možete i pokrenite se. Umjesto da ubijate sebe i svoju porodicu potrudite se da nešto stvorite. Zaposlite se, položite vozački, kupite auto, opremite kuću, stan. Ne mora to ništa biti naglo i odjednom. Ali vrijeme je da krenete, malim koracima ka velikim. Neko bi dao da ima i oca i majku, ili brata i sestru, a vi ih takvim ponašanjem samo uništavate, izvlačite iz njih ono poslednje što imaju. Oni su za vas možda dali sve što su imali, potrudite se zato da danas kada ste odrasli budu ponosni na vas. Nemojte da pate zbog vas, nisu to zaslužili. Zatim recite nekome da ga volite, ma ko god to bio, recite da ga želite, recite da ćete se boriti. Motivišite se malo. Niste se rodili da biste živi leš bili. Rodili ste se da biste bili kralj ili kraljica u sopstvenom kraljevstvu. Ali to se kraljevstvo najprije mora izgraditi, i zato ustanite i pokrenite se. Odmah sada ako vam je lakše na papir zapišite svoje ciljeve i krenite da ih ostvarujete. Život je jedan. Proživite ga najbolje što možete i ostvarite sve što ste zamislili. Niko to neće uraditi umjesto vas. Vi ste jedni jedini, svako za sebe i upravo zbog toga trebate svim silama da se izborite za svoju poziciju u ovom surovom i okrutnom svijetu.
Kada pogledam iza sebe, rekao bi čovjek " mlada je, šta je ona mogla da proživi ", a zapravo nisu ni svjesni da je ovo mlado srce često bilo na korak od toga da prestane da voli, da je bilo bezbroj puta slomljeno, i da je ova duša bila povrijeđena na milion načina. Nisu znali da su ove ruke znale da miluju najbolja stvorenja na svijetu i da ljube najnježnije usne koje su ikada postojale. Nisu znali da sam bila i prevarena i ostavljana. I da sam sve to opraštala. Zašto ? Možda zato što nisam osoba koja će da mrzi i koja će da voli u isto vrijeme. Ja samo volim. Volim do beskraja. Do zvijezda. Možda zato ljudi i odlaze. Jer nisu navikli na sve to. Nisu navikli na toliku količinu ljubavi. Koliko je samo znalo da prođe dana kada sam bila potpuno sama, kada nije bilo nigdje nikoga da me utješi, da me zaštiti. Da mi kaže kako treba da krenem dalje. Koliko je tu samo bilo proplakanih noći i zbog gluposti i zbog ozbiljnih stvari. Koliko sam samo puta " slučajno " došla na neko mjesto samo da bih vidjela to lice anđela. Možda sam bila luda, možda sam bila dijete, ali voljela sam. Zaista jesam. Tako neke trenutke ni godine kiše ne bi mogle izbrisati. Neki datumi vječno ostanu urezani u srce i dušu. Kao onaj sastanak jednog divnog proljeća, ili oni poljubci u snijegu. Sve se to pamti. Ples na kiši, pjevanje na ulici kao da smo poslednji stanovnici na planeti. I onda se zapitaš, zašto sve mora da prođe ? Zašto na trenutak svijet ne može da se zaustavi i da vratimo vrijeme, da ispravimo greške i u živote vratimo ljude koje smo izgubili našom ili tuđom greškom. Nema veze. Bol je ista. Boli kada znaš da se više neće vratiti. I kada znaš da više ne postoji ni najmanja nada za nešto. Ali još više boli kada u tebi postoji još uvijek ona ljubav od prije koja je sada samo još jača i veća i koju ni godine koje su iza nas nisu mogle da izbrišu.
A da je samo znao tada koliko je ta ljubav bila velika.
Pa brda i planine bismo pokrenuli, more bismo uzburkali, vulkani bi proradili. Toliko bi snažna naša ljubav bila.
Samo da je znao.
Samo da poslednja noć nije toliko kratko trajala.
I samo da je znao da njegova princeza još uvijek pamti i datum i vrijeme njihovog prvog poljubca. I pogleda. I razgovora. I poruke.
Samo da je znao. Sve bi bilo drugačije. Ali nije.
I šta nam drugo preostaje nego samo da sanjamo da se ostvari onako kako nam je Bajaga otpjevao : " Hajde Bože budi drug, pa okreni jedan krug unazad planetu, noć je kratko trajala, a nama je trebala najduža na svetu. "
... A samo da je znao...
Zašto su muškarci postali žene, i zašto su žene postale muškarci ? Pitanje koje me već duži period muči, a koji niko dovoljno dobro ne zna da objasni. Milion čudnih i neobjašnjenih situacija. Zašto muškarci danas rijetko prilaze djevojkama, ili zašto im nikako ne prilaze ? Da li je tu problem u djevojci ili u momku ? Ja ne smatram da muškarac treba sve živo da radi, pa nismo se mi žene rodile da biste nam se vi pokoravali. I vama muškarcima je potrebna pažnja i da vas neko voli, mi smo toga svjesne. Ali zašto ste dozvolili da danas vas žene moraju da osvajaju, a ne vi njih, i da se one bore za vas, a ne vi za njih ? Zašto dozvoljavate sebi da ne znate šta želite ? Isto pitanje i za žene. Zašto ne budete osobe koje znaju šta žele i čvrsto se drže toga. Ja jesam žensko, ali ni u kom slučaju ne želim da branim nas, jer i mi griješimo, i to mnogo. Ali opet, ta zamjena uloga, ne znam. Prije to nije bilo tako. Pa svi ste gledali film Lajanje na zvezde. Da, to jeste film, gluma, znam. Ali tu ima i koliko toliko istine. Vremena su bila takva da muškarce nije bilo sram da priđu djevojci, da ih zamole za ples, za šetnju. Da ih izvedu u kino. Danas se sve to svelo na facebook, viber. Ljudi ti pišu poruke. Pa druže, nemoj mi pisati poruke, nećeš me tako osvojiti, shvati. De dopusti da te pogledam u oči, da vidim tu iskru sreće i zaljubljenosti, dopusti da te dotaknem, da osjetim drhtaj tvog tijela kada me vidiš. Ma ti možeš meni pisati milion stvari preko poruka, ja neću znati da li je to istina. Možeš mi napisati da si u Bangladešu, ja nemam drugog izbora osim da ti vjerujem. Istina je, možda smo i mi malo krive za to. Previše izbirljive, prezahtjevne ili šta znam. Ali kada bi se i jedna i druga strana malo potrudila, možda bi to sve došlo na svoje. Možda bi se sve vratilo na staro, zar ne ? Muškarci opet da budu muškarci, a žene ponovo da budu žene.
Ko bi rekao, i zima je već došla, i prvi snijeg pao. A ja kao pokisao miš sjedim i gledam u one pahulje i pitam se da li će bar jedna zima da dođe a da ja imam nekog uz sebe, ko će da me ugrije, ili bar da mi unese drva ona napolju što su ostala. Haha. Šalim se, naravno. :) Zima je nekako takvo godišnje doba gdje iako je napolju tmurno, snježno i hladno, u našim srcima ipak procvjeta neka radost, ljubav i sreća. Decembar i januar su znali da nam donesu mnoge ljubavi. Neke su i dan danas ostale, a neke su ostale ili neprežaljene ili neostvarene. Naročito je posebna Nova Godina. Ah, koliko se tu stvari samo izdešava. Praznik kao praznik, ništa posebno. Posebni su ti ljudi sa kojima se taj praznik proslavlja. Iako u Novu Godinu treba da stupimo sa novim navikama, novim pogledima na život, odlukama, pa i ljubavima, dešavalo se da se u Novoj Godini ipak vrate neke stare ljubavi. E to je tek posebno. Divan je osjećaj znati da te još uvijek neko voli i da bez obzira na sve prepreke, sve ljude i događaje, na kraju želi ponovo tebi da se vrati. Sve je ovo lijepo, i sve ovo treba doživjeti, ali ipak iz ličnog iskustva vam preporučujem, ne vraćajte se ljudi moji starim ljubavima. Nemojte. Ne treba vam to. Ti ljudi više nisu isti. Promijenili su se. Vi se više ne vraćate onom starom Marku, Petru ili Nikoli, niti staroj Jeleni, Bojani ili Sonji. Vi se vraćate totalno drugim osobama. I njih je u međuvremenu život promijenio kao i vas. I sada, na stranu i to sve, jer zapravo poenta svega toga i jeste TO DA JE VALJALO, TO BI I SADA TRAJALO, zar ne. Mislim da je jako teško kasnije sastaviti nešto što je davno puklo. I kada biste to sastavili, opet biste nailazili na iste probleme kao i ranije. I šta onda, vratili ste se u istu rupu, iz koje ste se na trenutak uspjeli izvući. Ne treba čeznuti za prošlošću. Ona je sa razlogom iza nas. Trudite se da napredujete, da radite nove stvari i da istražujete, da sanjate nove snove sa nekim novim ljudima. Borite se i ne osvrćite se iza sebe, jer samo tako ćete uspjeti u životu i uspjeti da ostvarite ono što želite, bez ikakvih bespotrebnih osoba u vašem životu. I zato želim vam da u ovom divnom godišnjem dobu, uz ove prelijepe pahulje koje nam samo uveličavaju sreću i radost, pronađete nekoga ko će vam zaista biti ono što se oduvijek željeli. Vaše svjetlo na kraju tunela.
Evo gledam i ne vjerujem. I nebo izgleda plače za izgubljenim dušama. Kiša pada bez prestanka puna dva dana. Svijet ovako izgleda samo gori nego što jeste, nažalost. Nekada sam voljela kišu. Na kiši su se znale desiti mnogo lijepe stvari. Naročito one proljetne kiše. Sada je više ne volim. Podsjeti me na te iste stvari samo sa pogrešnim ljudima. Kažu da se sve dešava sa razlogom. U početku nisam baš razmišljala tako. Ali sada vidim da je to zapravo istina. Ljudi dolaze i odlaze jer to tako treba. Nešto mora da ode, da bi došlo nešto bolje. I toga zaista treba da budemo svjesni. Dosta nas kada negdje krene, prema nekome ili nečemu, ne želi da stane. Ne želi da obrati pažnju na to da li se u međuvremenu nešto loše dešava, ili nam neko nešto čini loše. Krenu kao da ih neko goni. A to nije uredu. Treba ponekad i da zastanemo i osvrnemo se oko sebe. Pa da se i zapitamo : " Da li je ispravno to što radimo, i da li to treba tako da bude. " Ja sam prva znala da krenem u mnogo lošem pravcu, mnogo lošem. Mogla sam se zeznuti za čitav život. Dok nisam shvatila jednu stvar : NIKO TEBI NE MOŽE POMOĆI, AKO TI NE ŽELIŠ SAM SEBI DA POMOGNEŠ. MORAŠ SAM SEBI DA BUDEŠ NAJPREČI. Sreća moja, pa sam to na vrijeme shvatila. I evo, i dan danas to nastojim primjenjivati. Možda sam zato još uvijek sama. Ali ipak, kao što kažu, bolje je biti i sam nego sa bilo kim. I to je istina, živa istina. Kada pogledamo oko sebe, dosta ljudi je nesrećno i ne pronalaze sebe u sopstvenom životu. Razlog svega toga i jeste taj što ne mislimo na sebe. I sa 30 godina se znamo ponašati kao da imamo 15. Žalosno. Ko će nas čuvati ako nećemo mi sami sebe. Briga ljude za vas. Svako ima svoj život. Naravno, čast izuzecima. Ali njih je jako malo, a ostale boli uvo za vas iskreno. I kada nešto uradite, kažete ili pomislite, pa se uplašite šta će ko da kaže, neka vas to ne dotiče, jer realno ako njih boli briga za vas kada vi niste ok, i ako ih ne interesujete, zašto da vi onda obraćate pažnju na njih. Sve su to nebitni ljudi. Radite ono što mislite da je najbolje. Slušajte svoje srce. Ali i mozak. Jer jedno bez drugog ne ide i ne može. I zapamtite, nikada, ali nikada ne dajte na sebe, ma koliko god voljeli i željeli nešto ili nekoga. Niste se vi ljudi moji rodili da biste se ponižavali, molili, preklinjali, sramotili, pravili budalu od sebe. Ni na poslu, ni u ljubavi, ni u prijateljstvu. Vi ste se rodili da biste bili poštovani i voljeni, a ne da neko gazi po vama kao po travi i odbacuje vas kao najgori otpad na ovom svijetu. Vi to niste, i dobro to zapamtite. Kolike god greške u životu da ste napravili, vi vrijedite, vi zaista vrijedite i negdje neko sigurno postoji ko će to zaista znati i da prepozna i da vas voli beskrajno do dalekih zvijeda, čitavu vječnost.
TO BE CONTINUED...
Tmuran i taman dan, kao i duše mnogih ljudi. Sve mračno i maglovito. A sve miriše na to kao da će tako i ostati. Gledam ove citate na facebooku, ispovijesti, sve ljubavno, sve tužno, sve sjebano. Milion rascjepanih duša, milion slomljenih srca. Pa se zapitam da li smo mi ljudi zapravo neki đavoli koji su predodređeni da nanose zlo jedni drugima, jer stvarno i životinje su osjećajnije od nas. Ja sam imala bezbroj propuštenih prilika, bezbroj komplikovanih situacija u kojima sam bila povrijeđena, u kojima su mi ljudi nanosili zlo, svega je bilo. Danas, mislim da sam i sama takva postala. Zavlačim ljude kojima je stalo do mene, govorim im nešto što nije i što nikada neće biti, samo zato što to tako dobro zvuči, volim, a zapravo ne volim njih, nego volim tu pažnju koju dobijam tim putem, ljubim, a zapravo ne ljubim iz ljubavi, nego samo da im iscrpim možda i ono malo duše što im je ostalo. Zapravo, shvatila sam da nikoga i ne volim. Ne postoji ni ta simpatija, ni momak, ni ljubavnik ni niko ko bi mogao da dođe do mog srca. Pokušavala sam, jesam. Ali ništa tu ne vrijedi, kada na kraju opet budem povrijeđena. Pa se onda pitam, da li je problem u meni ili u toj osobi ? Da li sam ja previše dobra, ili su oni previše zli ? E baš zbog takvih situacija nije ni čudo što vidimo toliko sjebanih lica na ulici. Ljudi povređuju druge ljude. To im je danas postalo glavno zanimanje. Slomljeno srce je postalo glavni cilj koji treba da dostignu. Neki ljudi povređuju zato što su nažalost i sami bili povrijeđeni, a neki to jednostavno rade zato što vole i žele da se hrane tuđom nesrećom. Svega ima, zaista. Pa se poslijemo pitamo zašto izbijaju ratovi. Ljudi ne vole ni svoju porodicu, svoju krv, a kamoli da vole nekog desetog iz Moldavije ili šta znam. Dokle će to tako biti ne znamo. Ali jedno sigurno znamo, a to je da ćemo sami sebe sopstvenim ponašanjem uništiti ako i dalje nastavimo ovako da se ponašamo. Da kao volimo, a zapravo mrzimo, da činimo dobro jednima, a drugima činimo loše, da ljubimo, a gubimo.
P.S. Bilo bi mi od velikog značaja i jako drago kada biste i vi ostali podijelili vaša mišljenja i iskustva vezano za moju trenutnu temu i predstojeće teme koje budem pisala.
TO BE CONTINUED...
Sigurno se pitate zašto sam pokrenula ovu temu. Zašto baš ljubav kada je danas najbolje pisati o politici, o modi, o muzici, pa i vođenju zdravog načina života. To danas najbolje prolazi. Iskreno, meni nije bitno da li će šta proći ili neće, meni je bitno da svoja iskustva, misli, i zaključke podijelim sa drugim ljudima za koje mislim da će im pomoći i biti bar od nekog značaja. Ja sam jedna jednostavna osoba komplikovanog razmišljanja. Želim jednostavne stvari ali sve to pokušavam dobiti na komplikovan način. Jedna mlada osoba sa mnogo iskustva za svoje godine, sa mnogo doživljenih laži, prevara, izdaja i sa mnogo noževa u leđima. Ostavljala i bila ostavljana. Na prvi pogled ista kao i ostali, ali zapravo sušta suprotnost. Da, to sam ja. Zato naslov i jeste takav. Ljubav, ali na moj način. Tema o kojoj se rijetko ko danas usuđuje da piše, i da iznosi svoja iskustva. Viđamo mi razne savjete, pitanja, odgovore : da li me voli, kako ga zavesti, šta je prava ljubav, kako ga oteti od druge, kako ga zadržati, 5 savjeta za bolji seks..; sve su to neke stranice koje ljudi masovno pretražuju i pregledaju. Ostali smo vjerni samo internetu, vjerujući da je on vjeran samo nama. Kada nam se dese neke loše stvari i greške, da li pokušavamo da ih ispravimo ili samo pređemo preko njih i poslije se čudimo kada se to ponovi. Naravno da u većini slučajeva radimo ovo drugo. Ljudi su nažalost preponosni da bi priznali gdje su pogriješili. Prva sam ja takva. Ma možeš me vrijeđati dan i noć, vječnost čitavu da mi govoriš kako sam pogriješila, ali ja ti to nikada neću priznati. Preponosna. Znam. Ali evo priznajem, to je moja prva u nizu grešaka koje moram ispraviti. Kažu da smo mi škorpije takve, jebi ga. Ja ipak mislim da te život na to tako navikne. Kao mala sam bila dosta povučena, stidljiva i mirna. Pravi " štreber " u školi kako kažu. Nikada nisam ulazila u svađe, nikada u rasprave. Ma pravi anđeo. Ali desile su se mnogo loše stvari. Stvari za koje pomisliš da jedno dijete nije u stanju da pregura. Ali ja jesam. I možda, baš zato, na primjer u nekim stvarima i jesam preponosna. Možda zato teško kažem " izvini ". Jer su teško i meni govorili, zabijali su mi nož u leđa, izvinjavali se i opet isto radili. Od tada, za mene pojam izvinjenje ništa ne znači. Džaba ti sve to, kada ćeš ti opet po svome. Na isto vam dođu i obećanja. Pusta obećanja. Naročito od muškaraca. Ma i žene nisu ništa bolje. Biće ovako, uradiću ovo, uradiću ono, OBEĆAVAM... a na kraju kažu kako nisu ozbiljno mislili. Ma da, koga vi zezate. Teško je danas sa ljudima zaista, toliko je tu iskvarenih i crnih duša da nije ni čudo što se toliko loših stvari dešava. Pa nije ni čudo kada ne možete nekome da kažete da ga volite. Te dvije riječi su sasvim izgubile svoje značenje. Rijetko se o njima razmišlja, a još rjeđe izgovara. A i kako da se izgovara kada te milion puta izdaju i prevare. Pa i najbolji prijatelji. Pa se onda poslije čude kada se ti promijeniš i promijeniš svoje ponašanje prema njima. " Pa šta ti se desilo ? - Pa druže ti si mi se desio. " Zaista, znaju da glume nešto što nikada neće biti. Niko od njih. A to je čovjek. Voljela bih da postoji nešto, neka sprava bilo šta koja bi mogla da označava koji su ljudi dobri, a koji loši, i koji će te povrijediti, a koji neće, možda bi život tako bio normalniji. Iako ne bi bio možda " zanimljiv " kao sada, ali ne bi bar bilo toliko povrijeđenih ljudi i slomljenih srca. Valjda.
P.S. Bilo bi mi od velikog značaja i jako drago kada biste i vi ostali podijelili vaša mišljenja i iskustva vezano za moju trenutnu temu i predstojeće teme koje budem pisala.
TO BE CONTINUED...