Ljubav na moj način.

Ljubav na moj način. (4.) Prošlost.

Generalna — Autor alex24ms @ 19:06
Ko bi rekao, i zima je već došla, i prvi snijeg pao. A ja kao pokisao miš sjedim i gledam u one pahulje i pitam se da li će bar jedna zima da dođe a da ja imam nekog uz sebe, ko će da me ugrije, ili bar da mi unese drva ona napolju što su ostala. Haha. Šalim se, naravno. :) Zima je nekako takvo godišnje doba gdje iako je napolju tmurno, snježno i hladno, u našim srcima ipak procvjeta neka radost, ljubav i sreća. Decembar i januar su znali da nam donesu mnoge ljubavi. Neke su i dan danas ostale, a neke su ostale ili neprežaljene ili neostvarene. Naročito je posebna Nova Godina. Ah, koliko se tu stvari samo izdešava. Praznik kao praznik, ništa posebno. Posebni su ti ljudi sa kojima se taj praznik proslavlja. Iako u Novu Godinu treba da stupimo sa novim navikama, novim pogledima na život, odlukama, pa i ljubavima, dešavalo se da se u Novoj Godini ipak vrate neke stare ljubavi. E to je tek posebno. Divan je osjećaj znati da te još uvijek neko voli i da bez obzira na sve prepreke, sve ljude i događaje, na kraju želi ponovo tebi da se vrati. Sve je ovo lijepo, i sve ovo treba doživjeti, ali ipak iz ličnog iskustva vam preporučujem, ne vraćajte se ljudi moji starim ljubavima. Nemojte. Ne treba vam to. Ti ljudi više nisu isti. Promijenili su se. Vi se više ne vraćate onom starom Marku, Petru ili Nikoli, niti staroj Jeleni, Bojani ili Sonji. Vi se vraćate totalno drugim osobama. I njih je u međuvremenu život promijenio kao i vas. I sada, na stranu i to sve, jer zapravo poenta svega toga i jeste TO DA JE VALJALO, TO BI I SADA TRAJALO, zar ne. Mislim da je jako teško kasnije sastaviti nešto što je davno puklo. I kada biste to sastavili, opet biste nailazili na iste probleme kao i ranije. I šta onda, vratili ste se u istu rupu, iz koje ste se na trenutak uspjeli izvući. Ne treba čeznuti za prošlošću. Ona je sa razlogom iza nas. Trudite se da napredujete, da radite nove stvari i da istražujete, da sanjate nove snove sa nekim novim ljudima. Borite se i ne osvrćite se iza sebe, jer samo tako ćete uspjeti u životu i uspjeti da ostvarite ono što želite, bez ikakvih bespotrebnih osoba u vašem životu. I zato želim vam da u ovom divnom godišnjem dobu, uz ove prelijepe pahulje koje nam samo uveličavaju sreću i radost, pronađete nekoga ko će vam zaista biti ono što se oduvijek željeli. Vaše svjetlo na kraju tunela.

Ljubav na moj način. (3.)

Generalna — Autor alex24ms @ 00:06

Evo gledam i ne vjerujem. I nebo izgleda plače za izgubljenim dušama. Kiša pada bez prestanka puna dva dana. Svijet ovako izgleda samo gori nego što jeste, nažalost. Nekada sam voljela kišu. Na kiši su se znale desiti mnogo lijepe stvari. Naročito one proljetne kiše. Sada je više ne volim. Podsjeti me na te iste stvari samo sa pogrešnim ljudima. Kažu da se sve dešava sa razlogom. U početku nisam baš razmišljala tako. Ali sada vidim da je to zapravo istina. Ljudi dolaze i odlaze jer to tako treba. Nešto mora da ode, da bi došlo nešto bolje. I toga zaista treba da budemo svjesni. Dosta nas kada negdje krene, prema nekome ili nečemu, ne želi da stane. Ne želi da obrati pažnju na to da li se u međuvremenu nešto loše dešava, ili nam neko nešto čini loše. Krenu kao da ih neko goni. A to nije uredu. Treba ponekad i da zastanemo i osvrnemo se oko sebe. Pa da se i zapitamo : " Da li je ispravno to što radimo, i da li to treba tako da bude. " Ja sam prva znala da krenem u mnogo lošem pravcu, mnogo lošem. Mogla sam se zeznuti za čitav život. Dok nisam shvatila jednu stvar : NIKO TEBI NE MOŽE POMOĆI, AKO TI NE ŽELIŠ SAM SEBI DA POMOGNEŠ. MORAŠ SAM SEBI DA BUDEŠ NAJPREČI. Sreća moja, pa sam to na vrijeme shvatila. I evo, i dan danas to nastojim primjenjivati. Možda sam zato još uvijek sama. Ali ipak, kao što kažu, bolje je biti i sam nego sa bilo kim. I to je istina, živa istina. Kada pogledamo oko sebe, dosta ljudi je nesrećno i ne pronalaze sebe u sopstvenom životu. Razlog svega toga i jeste taj što ne mislimo na sebe. I sa 30 godina se znamo ponašati kao da imamo 15. Žalosno. Ko će nas čuvati ako nećemo mi sami sebe. Briga ljude za vas. Svako ima svoj život. Naravno, čast izuzecima. Ali njih je jako malo, a ostale boli uvo za vas iskreno. I kada nešto uradite, kažete ili pomislite, pa se uplašite šta će ko da kaže, neka vas to ne dotiče, jer realno ako njih boli briga za vas kada vi niste ok, i ako ih ne interesujete, zašto da vi onda obraćate pažnju na njih. Sve su to nebitni ljudi. Radite ono što mislite da je najbolje. Slušajte svoje srce. Ali i mozak. Jer jedno bez drugog ne ide i ne može. I zapamtite, nikada, ali nikada ne dajte na sebe, ma koliko god voljeli i željeli nešto ili nekoga. Niste se vi ljudi moji rodili da biste se ponižavali, molili, preklinjali, sramotili, pravili budalu od sebe. Ni na poslu, ni u ljubavi, ni u prijateljstvu. Vi ste se rodili da biste bili poštovani i voljeni, a ne da neko gazi po vama kao po travi i odbacuje vas kao najgori otpad na ovom svijetu. Vi to niste, i dobro to zapamtite. Kolike god greške u životu da ste napravili, vi vrijedite, vi zaista vrijedite i negdje neko sigurno postoji ko će to zaista znati i da prepozna i da vas voli beskrajno do dalekih zvijeda, čitavu vječnost.

TO BE CONTINUED...


Powered by blog.rs